(Ne)napredak u ekološkoj državi
Nikšić, 5. 12. 2013. godine Kad se dijete vaspitava, učite ga šta da radi, kako da se ponaša, kako da se ophodi prema vama i prema drugima. Učite ga kako i kada da se pozdravi, kako da bude učtivo i kako da bude sposobno. Međutim, jedino što ga uspijete naučiti jeste da ono postane rob stvarima koje su mu često nepotrebne i dijete počinje da se gubi u njima. A prave vrijednosti, kako vrijednosti vrlina tako i morala, počinju da nestaju. Umjesto da se njeguje ljubav prema nečemu što je lijepo, što vječno traje i iz čega sve proističe, kao što je priroda, djeca dobijaju pogrešnu sliku o svijetu i odmah u prvim godinama života skreću sa pravog puta.
Da li su roditelji zaista onakvi kakvi bi trebalo biti? Tako je narušen sistem savršene ravnoteže i savršenih djelovanja između ljudi i prirode.
Šetajući nailazimo na ružne prizore ophođenja prema prirodi. Iako bi trebalo da iz dana u dan napredujemo makar po milimetar, svakog dana se vidi propadanje sve dublje i dublje. Zašto je to tako? Ne mogu zamisliti nivo frustriranosti i nervoze u nekome ko polomi klupu u parku. A takvih je prizora sve više i više. Na našem najljepšem izletištu – jezeru Krupac postoji predivna brana, šetalište ukrašeno desetinama svjetiljki i plaža koja je raj za sportiste. Nedavno sam tamo vidjela jednu majku s djetetom. Sjedjeli su na obali. Dječak je pisao domaći zadatak iz matematike, majka mu je pomagala, a svuda oko njih je bio mir i tišina. Jedan od ljepših prizora koje sam imala priliku da vidim ovdje. Međutim, danas nema nijedne zdrave klupe, a plažu krase razni otpadi. Taj dječak i njegova majka više neće moći doći tu.
Dijete se može povrijediti nekim špricem skrivenim u pijesku, nemaju gdje sjesti jer je neko uništio drvene klupe… Koliko u nekome može postojati nemira i mržnje prema nečemu da bi stradala jedna klupa ili cijelo odmaralište? Naš grad je lijep i svako ko ne misli tako, ne želi da ulaže u njega, a kad bi svako od nas imao minimalne obaveze i bio moralan prema prirodi, naš grad bio bi jedan od ljepših. Pročitala sam jednu izjavu koja me je oduševila, a to je: “Prvi gradonačelnik Nikšića bio je vojvoda Šako Petrović koji je donio zakon da svaki čovjek koji napravi ili učestvuje u nekom incidentu u kafani, kojih je u Nikšiću tada bilo 108, mora da zasadi jednu lipu.” Danas je na snazi drugi zakon, zakon rušenja, uništavanja tih lipa. Na šetalištu pod Trebjesom bilo je zasađeno preko 50 sadnica lipe, do jednog trena kad su ostale bez svojih krošnji.
Kad neko ima probleme, trebalo bi da se prirodi obrati, a ne da je uništi i da ona bude žrtva njegovog nemira. Razumije se da smo svi različiti i da svima ponekad bude teško, ali neko ne razmišlja da bi mu u tom trenutku najbolje pomoglo rušenje drvoreda. Ostali ne razumiju prirodu i ne mogu da žive u njoj onako kako bi bilo poželjno. Nedostaje nam moral i poštovanje jednih prema drugima, pa samim tim i prema prirodi. Ali, ne razumijemo da prvo treba da poštujemo prirodu jer ako je poštujemo od malih nogu, naučićemo da poštujemo i ljude.
Autor: Ivanović Jelena, studentkinja, član Društva mladih ekologa Nikšić
